Depresija – bolest 21. stoljeća, kako ju opisuju brojni svjetski
portali. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo mentalni poremećaji
su drugi najčešći urok hospitalizacija ljudi u Hrvatskoj u dobi između 20. I 59.
godina (12,4%), odmah iza novotvorina (14,1%). Dodatni podatak da su 2015.
godine depresivni poremećaji bili treći vodeći uzrok hospitalizacija s udjelom
od čak 13,5% od ukupnih govori da se među nama depresija krije češće nego što
mislimo. Svi vjerojatno znamo nekoga tko boluje od anksioznosti ili depresije. Oba
stanja (točnije, poremećaji) se manifestiraju drugačije od pojedinca do pojedinca, no jedna im je
stvar zajednička – osjećate se izolirano od ostatka “normalne” populacije i
rijetko kad nalazite razumijevanje, osim ponekad među onima u istoj situaciji.
Depresija vs.
tjeskoba
I ja bih ponešto mogla napisati o oba stanja, posebice od
depresiji koja – unatoč vjerovanju da su depresivne osobe tužne cijelo vrijeme –
stvara osjećaj koji bih ukratko opisala kao: ništavilo. Ne osjećate ništa, ne
marite za ničim, sve je potpuno prazno i uzaludno. Poput najdublje rupe svemira
u najudaljenijem kozmičkom ništavilu kojem nema kraja i svaki dan, sat po sat,
sve je isto, a prije nego što primjetite – odlaze mjeseci i godine života
potpuno uzaludno i neispunjeno. O anksioznosti ili tjeskobi bih mogla pisati
ruske romane, pokušavajući vam (ukoliko imate beskrajnu sreću da živite u
neznanju) objasniti taj osjećaj, no radije bih citirala Andrew Solomona u
njegovom TED govoru naziva “Depression, the secret we share”:
“Da ste mi rekli da moram mjesec dana biti depresivan, rekao
bih “Ako znam da će biti gotovo do studenog, mogu ja to.” Ali da ste mi rekli, “Idućih
mjesec dana moraš patiti od tjeskobe.” radije bih prerezao žile nego prolazio
kroz to. Cijelo vrijeme sam imao osjećaj nalik onome kad hodaš i posklizneš se
ili spotakneš i tlo juri prema vama, ali umjesto da to traje pola sekunde kao
inače, to je trajalo šest mjeseci.”
Prisutnost u trenutku
i usporavanje
U njegovom slučaju mjesecima, a u mome – godinama. Trebalo
mi je dosta dugo vremena da prepoznam ne samo uzroke svoje svakodnevne
tjeskobe, već i načine na koje reagiram na nju – bilo stružući nečujno zubima u
tramvaju, potpuno nesvjesno dok razmišljam o obavezama koje slijede tog dana,
bilo toliko ukočenim mišićima cijelog tijela, uključujući onima na predjelu
grla i vrata što je rezultiralo rijetkim i minijaturnim obrocima te 7 kila
manje na vagi kroz period od 4 godine.
U svojim najgorim danima, nisam se radovala ničemu, jedva
sam se ustajala iz kreveta a dani su se činili beskrajno spori i bolni. No, u
tim danima, imala sam jednu jedinu stvar koja me natjerala da se barem dva puta
dnevno ustanem i prošetam žgoljavo dupe do kupaone – moja rutina njege kože.
Dan bih počinjala sa paljenjem kupaonskog svjetla i stavljanjem trake za kosu i
vezivanjem kose u rep. Pogled na ogledalo me nije veselio, no pogled na policu
sa šarenim bočicama pomno dizajniranih i ukrašenih naljepnicama, pažljivo probranih
u moru sličnih proizvoda iz dućana ili webshopa i organiziranih po redu
primjene ili pak po visini samog pakiranja me itekako veselio i podizao duh. Te iste bočice
su me iz dana u dan (i ujutro i navečer) “tražile” da ih koristim i ne
preskačem ni kap rutine, provodeći dovoljno vremena ispred ogledala da u
konačnici, vođena pozitivnim rezultatima na koži, polako počinjem odobravati
lika u odrazu ogledala – samu sebe.
Ali ljubav (ili barem minimalno zadovoljstvo) prema samoj sebi nije jedino ono što mi je
kozmetika pomogla polako postići (ne do kraja, ali dovoljno da se mogu itekako
prepoznati i zadovoljiti nekim manjim komadićem prizora), već mi je omogućila
da usporim 15 minuta nakon buđenja i opet navečer, prije spavanja, te odmorim
oči od laptopa i mobitela i prepustim se taktilnoj ugodi koju mi skidanje
šminke i nanošenje proizvoda za njegu lica pruža. Osjećaji tapkanja, glađenja i
masiranja ne samo da su iznimno ugodni – i fizički i mentalno – već
me tjeraju da budem prisutna tih pola sata dnevno, uživajući u svakoj minuti
rutine i izvlačeći me iz automatizirane, panične i itekako stresne svakodnevnice.
Koža kao podsjetnik
nemara
Što sam više njegovala kožu, ona je više zahtjevala čestu i
temeljitu njegu i postajala njenim podsjetnikom pogrešaka i nemara. Ako sam
preskočila korištenje kiselina u rutini na više od 2 tjedna – tekstura kože bi
se pogoršala. Ako nisam koristila ulja za skidanje šminke i dovoljno pažljivo te
dugo masirala lice kako bih se bolje uklonile nečistoće i sebum iz pora – iste bi
bile zakrčene i pojavili bi se miteseri. Ako sam bila pregruba sa trljanjem
lica tijekom umivanja ili nanošenja seruma/krema – pogoršale bi mi se borice na
licu. Zbog ovih stvari sam se istrenirala na itekako potrebne potpune prisutnosti i
posvećenosti onome što trenutno radim, i ujutro i navečer, svakog dana. Koža me
natjerala i na urednije spavanje – ako bih se ujutro probudila lošeg tena,
naborana i isprana – znala sam da je to zbog kasnog odlaska u krevet i premalo
sati sna.
Pronalaženje sastojaka i zapisivanje istih u rokovnik, čitanje
kozmetičkih članaka, razgovori sa ostalim zaljubljenicima u kozmetiku (bilo na
Redditu ili forum.hru) i istraživanje novih proizvoda te u konačnici ponovno
pokretanje bloga nakon stanke su bili, ostali i postali dodatni dio moje rutine
koji me oduvijek istinski veselio. Kad sam imala periode kad sam se jedva
šminkala – njega kože mi je apsolutno uvijek bila obavezna jer sam u njoj
pronalazila meditaciju. Kozmetika i njega kože su postali moja “sigurna zona” u
koju ste vjerno vraćam svakog dana i polako ali sigurno – prihvaćam sve više
samu sebe izvana, a to me čini itekako metalno zdravijom.
